„Francekova teta“, najnovija komedija hrvatskog dramatičara Nine Škrabea, najizvođenijeg histrionskog autora, nastala je po motivima glasovite komedije „Charlijeva tetka“ engleskog dramatičara Brandona Thomasa. Thomasova komedija, prvi put izvedena 1892. g., doživjela je ogroman uspjeh po cijelom svijetu pa i u Hrvatskoj. Ukupno je to neznani broj kazališnih i više od 30 filmskih adaptacija, a pretvorena je i u mjuzikl. Redatelj „Francekove tete“ je legendarni Georgij Paro, a u predstavi nastupaju već provjereni histrionski glumački šampioni i šampionke, Franjo Kuhar, Hrvoje Klobučar, Davor Svedružić, Ronald Žlabur, Marija Borić, Ana Majhenić, Mirela Popović-Brekalo… te niz mladih histrionskih lavica i lavova, Ana-Marija Percaić, Dinka Vuković, Luka Bulović, Matija Čigir, Ivan Grčić...
Radnja histrionske „Francekove tete“ događa se u Zagrebu 13. svibnja 1990. - tjedan dana nakon prvih hrvatskih višestranačkih izbora, na dan kad se u Maksimiru trebala odigrati povijesna nogometna utakmica između Dinama i Crvene zvezde. Prigorec Francek, student kazališne režije i Dalmatinac Lun, student prava, bliski su prijatelji i stanari studentskog doma „Ivica i Jovica“. Zaljubljeni su u Iskru i Izoldu, nećakinju i štićenicu omraženog načelnika zagrebačke milicije Stipetića, koji se žestoko protivi njihovoj vezi…
Vrijeme je svekolikog prestrojavanja i povijesne „hrvatske pomirbe“. I „lijevi“ i „desni“ i „srednji“ hvataju pozicije i nastoje se svrstati pod barjak nove hrvatske države. Francek saznaje da mu u posjet dolazi bogata tetka iz Brazila, koju nikad nije vidio, pripadnica desnog krila političke emigracije. Francek i Lun pozivaju djevojke na kavu u studentski dom da upoznaju tetku iz Brazila. Sve ide po planu dok Francekova teta ne javi brzojavom da neće doći još nekoliko dana…
Ljutiti načelnik Stipetić dolazi za djevojkama pa momci počnu paničariti. Nagovore svog prijatelja, boema Kornija Batorića, popularnog histrionskog glumca da se preruši u Francekovu tetu. Korni je potomak stare obitelji, čije su imanje za vrijeme rata opljačkali ustaše, a poslije rata konfiscirali komunisti, na čelu s drugom Stipetićem. I baš se taj Stipetić sada po političkom zadatku „odozgo“ zaljubljuje u njega, lažnu tetku, i nudi mu brak.
Lažnu tetku pokuša osvojiti i Lunov otac, umirovljeni pomorski kapetan Šime, koji je zbog hrvatskog nacionalizma robijao u Lepoglavi. U najgorem trenutku stigne i prava Francekova teta iz Južne Amerike, Natalija, sa svojom pokćerkom Astrid, plesačicom sambe. Natalija se pak prisjeća svoje romanse od prije 20 godina, s kapetanom Šimom, kojeg je upoznala u Buenos Airesu.
„Francekova teta“ je urnebesna komedija, prožeta smiješnim zapletima i napetim, neočekivanim raspletima, u kojoj se pojavljuje niz neodoljivo komičnih, šarolikih karaktera. Uz simpatične mlade parove u njoj defiliraju otkvačeni doušnici, opaki obavještajci i propali komičari, lažni i pravi „udbaši“ i „ustaše“, rasne i falšne ljepotice svih mogućih kolora.
Uz opasnu jeku iz Maksimira, kojim odzvanjaju jurišne pjesme „Bad Blue Boysa“ i „Delija“, uz zaljubljene poglede i snove o sretnoj budućnosti, uz zvukove policijskih sirena, sambe, bosa nove i Prljavog kazališta, nad Opatovinu, Zagreb i Hrvatsku nadvija se sjena rata i neizvjesnosti…
IZ KRITIKE:
...Riječ je o komediji situacije i karaktera, krcatoj smiješnih zapleta i neočekivanih raspleta, u kojoj se uz zaljubljene mlade parove, načelnika Stipetića i kapetana Šimu pojavljuju i „otkačeni“ doušnici, opaki obavještajci, propali komičari, lažni i pravi udbaši, rasne i falše ljepotice... Nad sve to nadvila se sjena budućega rata prispodobljena i izvještajima s Dinamova stadiona.
U scenski prilagođenu prostoru (scenograf Aljoša Paro), ispunjenu scenskim pokretom Ane Majhenić i kostimima Jadranke Tomić, redatelj Georgij Paro predstavu drži „pod kontrolom“ prepuštajući je glumačkoj igri, glumačkim impulsima i nijansama koje rastvaraju srž sadržaja i prokidaju opne smiješnoga te dopiru do publike – starija u tome prepoznaje dio svoje prošlosti, a mlađa pronalazi sličnosti s današnjicom, koja preživljava kao neprolazni sadržaj naših života.
Tomu itekako pridonose glumci, među kojima se histrionskom uvjerljivošću ističe Ronald Žlabur (Alojz Pintur), izvrsnom minijaturom Mirela Brekalo Popović, vizualnom dojmljivošću i glumačkom točnošću Marija Borić (Francekova teta) i Ana-Marija Percaić (Astrid Gilmar), a briljiraju Davor Svedružić (kapetan Šime), Hrvoje Klobučar (lažna teta) i Franjo Kuhar, koji se nakon godina životarenja u HNK-u predstavio odlično odigranom ulogom načelnika Stipetića.
Andrija Tunjić, Vijenac
... Otac i staratelj koji je prepreka ljubavi mladih parova ovdje je načelnik zagrebačke milicije Stipetić kojeg bravuroznom komikom tumači Franjo Kuhar. Zato njegova zabrana nećakinji Iskri (koju s mnogo karikaturalnih pokreta tumači Dinka Vuković) i štiićenici Izoldi (pomalo distanciranoj Ani Majhenić) da viđaju svoje izabranike – studente Prigorca Franceka (Luka Bulović) i Dalmatinca Luna (Matija Čigir), koji je usto i nogometaš Dinama, nije motivirana strogim odgojem nego političkom situacijom u kojoj se Stipetić nastoji prilagoditi novoj, HDZ-ovoj vlasti čak i nespretnim i netočnim ijekaviziranjem svoje dotadašnje ekavice, što je još jedan od zabavnih komičnih elemenata predstave.
Uspješan partner Kuharu je i Ronald Žlabur, domar Studentskog doma Ivica i Jovica koji je i provokator, doušnik, a i komentator koji usred ljubavne zavrzlame jedini gleda prijenos zbivanja iz Maksimira i o njima izvještava. A i Francekova teta kao bogata udovica iz Brazila političku težinu dobiva kao poslanica u toj velikoj zemlji koja bi mogla utjecati da ona prizna neovisnost Hrvatske, ali i kroz eventualne donacije za kupnju oružja. Stipetić je zadužen da se time pozabavi, zato i dopušta djevojkama da odu na sastanak s njom i mladićima. No, ona kasni i prijeti katastrofa, pa momci uspijevaju nagovoriti svog starijeg prijatelja, Histrionskog glumca Kornela da odglumi tetu. Tu Škrabe virtuozno koristi elemente komedije zabluda Charleyeva tete za stvaranje iznimno duhovite slike našeg mentaliteta i situacija koje iz njega proizlaze, a redatelj Georgij Paro koristi taj efektan predložak za stvaranje urnebesno zabavne predstave koja većini glumaca omogućuje stvaranje vrhunskih kreacija.
Od trenutka kada Kornel postaje Francekova teta Hrvoje Klobučar dominira scenskim prostorom atraktivnim karikiranjem žene ili točnije muškarca koji glumi ženu... Zato i njegovo zavođenje Stipetića djeluje uvjerljivo, dok drugi potencijalni ženik Lunov otac, pomorski kapetan u mirovini u izvanrednom tumačenju Davora Svedružića na dvojnosti odnosa prema teti – fizičke odbojnosti i financijske potrebe za tim brakom stvara i neke od najatraktivnijih prizora predstave. A kada se već čini da su se svi politički i ljubavni obrati iscrpili pojavljuje se prava Francekova teta u vrlo nijansiranom tumačenju Marije Borić koja se nameće svojom snažnom glumačkom osobnošću, a i odnosom nekoga koji naše prilike gleda s odmakom i više razumijevanja. Ona uz pomoć svoje atraktivne pokćerke Astrid, plesačice sambe (koju Ana-Marija Percaić tumači jednako uvjerljivo i glumački i plesački) raspetljava čitavu situaciju da bi se konačno na pravi način spojili svi parovi.
To se ipak malo odgađa zbog još jednog političkog obrata. U njemu Škrabe možda i previše potencira tijekom predstave i onako stalno prisutnu temu prisutnosti udbaša u stvaranju novih struktura neovisne Hrvatske, ali to ipak čini s dovoljno humora kojem najviše pridonosi pojava dojmljivo energične Mirele Brekalo Popović kao Duške Ubiparip, Stipetićeve pomoćnice koja otkriva da ima viši čin u UDBA-i od njega. A Paro koji je i do tada vrlo precizno i efektno uobličio i međusobno povezao scene različitog oblika komike ovdje je još ubrzao ritam i tako ostvario iznimno zabavnu i vrijednu predstavu pučkog teatra.
© Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 21. srpnja 2016.