Ova histrionska predstava govori i pjeva o kazalištu naizgled bliskom okružju, tj. filmu. Prati proces od ideje do premijere, ali kroz sve instance onih koji se hrvatskim filmom bave – i stručne i možda manje stručne, ali od iznimnog značaja i za nastajanje filma, izrazite važnosti.
Ako pitamo redatelje, mnogi će nam reći kako hrvatski film treba korespondirati sa širokom publikom, ali, pri tom imati i dobar međunarodni prijam. U receptu kako to pomiriti, nude niz funkcionalnih, ali većinom neizvodivih rješenja.
Ako pitamo hrvatsku publiku, ona će nam reći kako je željna vidjeti već neki žanrovski film koji nema veze s ratom, ali u kojem nikako ne smije biti izostavljena važnost rata na ovom prostoru, pri tom, isto tako, ako se rat već spominje, mora se voditi računa da se ne upadne u stereotipne, žanrovske obrasce s kojima nas filuje američka produkcija, itd…
Pitajte glumce, producente, HAVC, selektore na festivalima, HRT, kritičare, distributere i druge filmske djelatnike i svatko od njih ispričat će vam svoje nepogrešivo uvjerenje u kojem je njegova vizija tog društvenog fenomena, pravi pogodak u cilj…
Od svih nabrojanih i sveznajućih govornika i pjevača saznajemo jako puno o hrvatskom filmu, pa nam je smiješno, što nikako da saznamo: zašto od TKO PJEVA, ZLO NE MISLI, nije snimljen niti jedan dobar hrvatski film?!