GLUMAC DANAS
Glumac danas. Ne pitaju ga zar se ne stidi biti glumcem, kao što je Solon pitao Tespisa, ne spaljuju ga živog na pozornici kao što su činili u Rimu, ne progone ga kao skitnicu i ne sahranjuju izvan grobljanskog zidja kako su postupali u srednjovjekovlju i kasnije, ne guše ga u Dachau kao u Hitlerovo doba... Danas ima diplomu Akademije, građanski status, samoupravljačka prava, zdravstveno i mirovinsko osiguranje, višebojnu sliku na naslovnicama revijalnog tiska, posredovanjem maloga i velikog ekrana prepoznaju ga kondukterke, prodavači, konobarice i prometni milicioneri (ako i nikada nisu bili u kazalištu). Dok je pekao zanat u ustanovi gorda imena uvjeravali su ga kako je baš on, glumac, središte kazališnog svijeta. Primivši to k znanju i ravnanju, suglasan da drugačije i ne može biti, s tuljcem pod rukom našao se naposljetku na ulici. Ako je uspio „udružiti svoj rad s nekom od organizacija udruženog rada kazališne djelatnosti“ (juridički rečeno), postalo mu je doskora očevidno kako su ga predriblali. Netko će drugi, makar ga i pozivali na sudjelovanje, odlučivati koja će se drama izvoditi, a on će tek s oglasne ploče saznati je li mu podijeljena uloga ili nije. Pozove li se na svoja prava, duže će sjediti na sjednicama negoli na pokusima, pa ukoliko je pravi glumac, sve će mu to dozlogrditi. Prije ili kasnije shvatit će kako se od njega očekuje da bude revnostan činovnik i da „obavlja glumačke zadatke“ (piše u statutima kazališta). Glumcu pak u statusu samostalnog umjetnika uskraćeno je i to pravo – on je puka najamna radna snaga. Eto jednog od najvažnijih razloga nastanka tzv. alternativnog teatra koji se stao u nas javljati početkom sedamdesetih godina. Glumačka družina Histrion zoran je primjer te alternativnosti, različitosti. Skupina tada mladih zagrebačkih glumaca odlučila je stvoriti drugovrsno glumište i bogme ga stvorila 15. srpnja 1974. izvedbom Ruzzanteove Mušice u prastarom i slikovitom gradiću Valunu na otoku Cresu. Gledajući trezveno, Glumačka družina Histrion (isprva pod imenom Rhinocerus) nije učinila ništa posve izvorno niti epohalno. Putujuća kazališta starija su od stajaćih, na zamisao o plovećem teatru došao je netko prije njih, pučko glumište postoji odvajkada uz ono „posvećeno, ugledno“, teatar bez redatelja živio je sasma pristojno dva tisućljeća. Pa ipak, teško bi danas bilo zanijekati činjenicu da je Histrion unio nešto novo u naš kazališni život. Žitelji mini-gradića u priobalju zacijelo će reći kako im je Histrion prvi put donio kazalište i to u brižnom dosluhu s duhom podneblja. Da nam je teatrologija okretnija i manje uštogljena, izvedbeni model Histriona bio bi joj zahvalnom građom za istraživanje jezika pučkog teatra. Naposljetku i najvažnije: Histrion je učinio glumce zadovoljnima. Uzaludno očekujući i tražeći užitak sudjelovanja u matičnim kućama, na radiju, televiziji ili filmu, glumci su ga pronašli u predstavama Histriona. A valja znati kako nema dobroga kazališta s nezadovoljnim glumcima, premda to nije i jedini preduvjet.
Ljetne plovidbe Histriona daleko su od lagodnog turističkog provoda: brod za prijevoz cementa ne pruža nikakav komoditet, nošenje dekora uz stotine stuba (kada zatreba) i snalaženje u stotinama neočekivanih stupica (redovito) zahtijeva dobre živce i zbiljsku predanost. Povrh svega, članovi družine sve rade bez honorara! Ne samo mladi i poletni, jer su članovima bili i Fabijan Šovagović, Franjo Majetić, Slavica Jukić i drugi već ugledni umjetnici. Vjerojatno ih je omamio dašak glumačke slobode, osjećaj da im ništa nije „podijeljeno, određeno, nametnuto“, da je zajedništvo vrednije od novca i priznanja. Biti svoj na svome, glumcu je postalo važnije i potrebnije danas nego ikada prije. Pa i kada mrzovoljniji gledatelj može u predstavama Histriona pronaći stotine razloga za prigovor i prijekor, ne može poreći da je osupnut radošću igre i nekom zagrižljivom vedrinom sudjelovanja koja zrači iz predstave. Ono što je gotovo nemoguće oćutjeti u bilo kojoj izvedbi „regularnog“ kazališta. Čak i kada u njoj igraju članovi Glumačke družine Histrion i tu je „Kvaka 22“: stvoren je homo duplex. Histrioni žive i rade u procjepu između matičnih kuća i svoje družine. Između neslobode i slobode, između prinude i užitka. Malo je vjerojatno da bi bili sretnima kada bi morali živjeti od rada u Histrionu. On im je dragocjen „ispušni ventil“ i dobro je dok je takav. Drukčiji. Njihovi gledatelji pamte provale sveopćeg smijeha u gledalištu, satirične ubode koji se prepričavaju kao dio uličnog i kavanskog folklora, radost glumačke igre i sukladno njoj, radost koja spaja izvođače i gledatelje poništavajući ionako nepostojeću rampu ili proscenij. Ukoliko nije preuzetno reći, Histrion je stvorio osobit „glumački stil“ koji je dopuštao znatno više od kako-tako normirane glumačke estetike. Prije svega glumac je smio sebi dopustiti raspojasanost karikature lika, služenjem svim dostupnim glumačkim sredstvima, iskok u ekstemporu, geg radi gega, dakle sve ono što su mu branili na regularnoj, posvećenoj pozornici. Bilo je u tome, naravski, pretjerivanja, prekomjernog iskorištavanja glumačke slobode (što je pravilo svakoga prevrata, zar ne?). Međutim, u takvom prekoračenju zadatoga lako se razabire neugasiva i vječita žudnja histriona i ioculatora da opčini i zatravi gledalište, da ga razgali i ponese, da pokaže što sve može učiniti onaj kome je sve dopušteno dok se ne pogase svjetla. Zato su predstave Histriona tako lako i izravno komunicirale sa svim razinama gledatelja, otklanjajući unaprijed „bijeli šum“. Ideje i stajališta bile su doduše ugrađene u njihove predstave, ali otjelovljene u obličju starom barem dva tisućljeća progovarale su univerzalnim prajezikom teatra. Drugim riječima, Histrioni su zorno pokazali i dokazali kolika je snaga konvencija i tradicije u glumištu. Nije nimalo slučajno da su orisanom obrascu ponajbolje odgovarali dramski tekstovi pisani u dosluhu s potisnutom i ugušenom tradicijom rimske atelane nastali u zloglasnoj radionici trolista Mujičić-Senker-Škrabe. Domagojada, Glumijada i Hist(e/o)rijada snube kazališni jezik, nude mu porugu, grubost, farsičnost, izazov, karikaturu, skok i pad, udarac nogom u guzicu, podrigivanje i zavijanje. Na prvoj stubi. Dopuštaju i uspinjanje (satirične žalce, obaranje mitova, začudne dodire ideja etc.), ali ono nije obvezatno i prepušteno je volji izvođača, afinitetima, ambicijama. Uprizorujući rečene tekstove, družina se jamačno najviše približila „novokomponiranom“ pučkom teatru i najpotpunije ostvarila svoje nakane, pa i polučila najbolje reakcije gledateljstva. Poslije dugo, dugo vremena uspio je brak između dramskog pisca (ovdje su tri glave!) i glumačke družine. Sve tamo od španjolskog „zlatnog vijeka“ i elizabetinaca (s nešto pretjerivanja, molim lijepo!) nije bilo sretnije podudarnosti u načinu mišljenja kazališta.
Cijelo je desetljeće iscurilo u pješčanoj uri između valunske noći s Mušicom i bogtepitaj gdje proteklog ljeta s Mrdušom. Histironi su se naplovili, a plovit će valjda i dalje, predvođeni nenadomjestivim Zlatkom Vitezom, jedinim vitezom među histrionima koji uporno juriša na vjetrenjače znajući da nisu divovi.
Igor Mrduljaš