Prije trideset godina Zagreb je ljeti izgledao prazan, napušten. Kazališni život preselio se na ljetne, jadranske destinacije. One elitne bile su dostupne samo odabranima, a Histrioni su već deset godina pohodili i kazalište donosili u manja mjesta uz more i u unutrašnjosti. Zagreb je bio drugi izazov, ali i prilika. Histrioni su otkrivali prostor za igru u Gornjem gradu i zatim se do danas zadržali na Opatovini: Prišlinova kula i gradski bedem, gledalište uređeno na školskom igralištu kaptolske škole. Otkrili smo i gledatelje koji su bivali sve brojniji: kazališnu publiku koju smo znali iz gradskih kazališnih kuća, ali i neku drugu, koja dotad, čini se, i nije posjećivala kazališta. Na Opatovinu ih je izmamilo ljeto, večernji vjetrić, neobaveznost prostora i atmosfera opuštenosti, a zadržala ih je kazališna priča, glumačka igra, govor, glazba i ples. Toj smo se publici obraćali ponajprije s hrvatskim djelima i zagrebačkim temama, a klasične kazališne autore poput Shakespearea, “podomaćili” bi novim prijevodom. Najčešće smo ih kajkavizirali i prilagodili našoj sredini i vremenu. Nisu se obistinila zloguka predviđanja o nedostatku publike. Štoviše, gledalište smo s vremenom povećavali i tukli rekord kazališne posjećenosti.
Među najposjećenijim predstavama nalaze se djela Marije Jurić Zagorke: Grička vještica (1987. i 1994.), Kći Lotrščaka (1990.), Vitez slavonske ravni (1992.), Jalnuševčani (1995.) i Tajna krvavog mosta (1998.). Mariji Jurić Zagorki, književnici i novinarki, histrioni su se odužili i trajno odali počast podizanjem spomenika u Tkalčićevoj ulici, izborivši se za njegovo predstavljanje i dajući prihod od svojih predstava. Spomenik je oblikovao akademski kipar Stjepan Gračan, a Zagorka je prikazana u šetnji Tkalčićevoj, gleda prema krvavome mostu, kišobran joj je u ruci: za svaki slučaj, da ju zaštiti od kiše, a- zlu ne trebalo- da se njime i obrani, ako netko od Gričana započne kavgu na krvavome mostu. Spomenik Zagorki danas je jedan od prepoznatljivijih obilježja Zagreba.