Smještena u blizini Kvatrića, na adresi Voćarska 71 farma za svinje i svinjice po prvi put otvara vrata široj publici. Kroz grotesku u formatu priredbe vaših dviju izvođačica imate priliku saznati odgovore na pitanja koja svakog od nas muče: Kako pokopati brata? Koliko sjetkutića i prekutnjaka imaju svinje? Kako se radi preraspored leševa u vrtu? Kako prepoznati znakove nadolazećeg prasenja? Je li šampanjac rješenje za sve? I možda najbitnije: je li život mjuzikl?
Ibru i Mala Ibru vas čekaju.
IZ KRITIKE:
Zajecova (1972.) morbidna i vesela priča o dvije sestre, Ibru i Maloj Ibru, koje se predano bave svinjogojstvom i ubijanjem, dvoznačno naslovljena Svinje (2001.) često je izvođena jer usprkos realističnim dijalozima pripada području apsurda (ipak je stvarnost još uvijek nadmašuje), a glumicama pruža mogućnost da prikažu svoje umijeće. Prije ovog, vidjela sam samo jedno uprizorenje te drame (Dječje kazalište Dubrava, rujan 2011. ) u režiji Helena Petković i izvedbi Nine Benović i Aleksandre Stojaković, a kako se igrala u i oko trošne kuće u Dubravi, znatiželjna romska djevojčica na ogradi okućnice i policijski auto ispred kuće davali su samoj izvedbi nadrealni okvir. Sadržaj drame može se dvostruko tumačiti: kao suživot dviju poremećenih sestara koje zbog umjetničkih želja mlađe sestre otimaju profesore pa ih, jer ovi ne ispune očekivanja, ubijaju i pokapaju na svojoj svinjogojskoj farmi ili kao seriju estradnih nastupa glazbenih umjetnica (izmjena ubojstava i pjesama prema naputku da se radi o „mjuziklu iz života na farmi“) koje se osim za dobrobit svojih svinja, brinu za „umjetničko ozračje“.
Drama Svinje pripada među rane Zajecove radove i razumijem one kojima se djelo čini šašavo i morbidno (što ne mogu zanijekati), ali usprkos tome, drama obiluje duhovitim scenama (recimo, kada očevom kosturu padne glava, Mala Ibru komentira da „nemaju svi glavu za konceptualnu umjetnost“) i jasnom karakterizacijom likova, autoritarne Ibru i nesigurne Male Ibru. Moram reći da mi je drago što se Grubiša, izgleda, nije previše uplitala u glumački posao, nego je „udarila“ tempo izmjenjujući glazbene i govorne elemente (na ulazu smo dobili program opisan kao „Priredba / Variete“ sastavljen od osam točaka koji izvode Ibru Odabrana, Mala Ibru, Flafi, Tata; ovo dvoje potonjih su mrtvi papagaj i kostur) i dozvolila Terezi Ireni Prpić kao Ibru i Teni Nemet Brankov kao Maloj Ibru da pokažu što znaju. A one to doista i jesu.
Hladna i prilično opaka, gorda u svojoj nadmoći i spremna za kontakt tek suzdržanom grimasom i pokretom očiju, Prpić je sjajno utjelovila autoritet i svemoć, protkane suzdržanom ljutnjom na svoju mlađu i situacijama nedoraslu sestru za koju je ipak veže ljubav. A ta mlađa, zahtjevna i nesigurna Mala Ibru ima u Nemet Brankov nevjerojatno uvjerljivog tumača: s ljupkim licem, pletenicama i pogledom „u skriž“ ona je sušta nedužnost, ubojica dječjeg lica (sa „super močom“).
Mada je glavni adut predstave gluma Irene Tereze Prpić i Tene Nemet Brankov, kazališna predstava je zajednički rad, pa su za cjelinu zaslužni izvrstan dramaturg Đorđe Kosić, duhoviti scenograf Borna Ivanuša i kostimografkinja Ivana Stećuk, funkcionalni oblikovatelji svjetla i zvuka Martin Šatović i Nikola Krgović te suradnica za scenski pokret Viktoria Bubalo. Nakon predstave otišla sam veselo rokćući!
Olga Vujović, kritikaz.com
Trajanje: 85 minuta