MAESTROVA SMRT

Komad je isječak iz 'KIKLOPA', jednog od najkapitalnijih djela hrvatske književnosti i temeljna srednjoškolska lektira.
Tematizira odnos sina i nesuđenog oca, ali i tjeskobnu atmosferu u zagrebačkom predratnom i boemskom miljeu. U tom okružju prevladava strah, otuđenje, raspad etičkih vrijednosti, društveni kaos i potpuna dezorijentacija u svim pa i intelektualnim krugovima…
Igor Rogina

Radnja je uglavnom smještena na ulicu i kavane koje obiluju apsurdnim i ekscentričnim prizorima, situacijskim obratima, skandalima, snažnom tjelesnošću i čestim promjenama raspoloženja…
Prizori naglo mijenjaju i 'predznake' i pripovjedački ton, a inverzijama se ozbiljno preobražava u humorno, patetično u banalno, tragično u sladunjavo… Puni su raspojasanosti, ali i poučnosti. Prevladavaju osjećaji neizvjesnosti i straha, ponajviše od smrti, dok je tragičnost situacija u kojima se likovi zatječu sugerirana posredno…
Marinković zapravo primjenjuje postupak kojeg bismo mogli nazvati smijeh nad apsurdom. On magičnim štapićem preobražava 'nepodnošljivo surovu stvarnost u komičan i podnošljiv nesmisao'. Komunikacija proizlazi iz napetosti što stvara ironične susrete uzvišeno-patetičnog i vulgarnog, smiješnog i ozbiljnog. Tragičnog, ali i komičnog, humanog i animalnog. Lica i maske fantastika su grubog naturalizma, a sama fabula sadrži i realistički i mitološko-simbolički spoj…
Krešimir Nemec

Histrionska adaptacija ulomka iz romana Ranka Marinkovića, koji je glumcu Valentiću i redatelju Dolenčiću bio i profesor, temelji se na dramatizaciji egzistencijalne tjeskobe usidrene u prostor smrti i spremanja za smrt suprotstavljenih i dopunjujućih se novinarsko-kritičarskih i bohemskih osobnosti, melkiorovskih i maestrovskih uloga zahvaćenih neurozom i psihozom kavanskih, uličnih i sobnih izvođačkih, glumljenih i glumačkih odraza Raskoljnikovljeva i životnoga straha i ljubavne trpnje u kojima se maskiraju i demaskiraju krhotine krabulja, maski i osoba u kronotopu snomorice, snova, sjećanja. Rez na sredini adaptacije pokazuje naličje maske klauna kao maske smrti u kojemu na pozornici bolnoga sjećanja u treperenju apsurdnosti, komičnosti, tragičnosti, dramatičnosti, u dijalogu mikrosvemira bjeline i makrosvemira crnila protagonistički dvojac pokazuje mogućnosti dramskoosobnih pa glumačkih preobrazbi u zastoru rečenice «Sve ostalo je šutnja», kad maske smrti postaju maske odglumljenih ili mogućih uloga. Od Shakespeareove hamletovske crnozastornosti do svetoivanjske bijele zavjese sanjarenja i klaunovskoga, siranoovska i vivijanskoga crvenila (od) ljubavi.
Mira Muhoberac
 

*OVOM PREDSTAVOM DUŠKO VALENTIĆ OBILJEŽAVA 101 ULOGU U KARIJERI!