DIOGENEŠ

U prvom redu ja to djelo smatram njegovom najboljom komedijom, snažnijom i sočnijom od „Grabancijaša dijaka“ istoga autora. To će djelo pokazati, da je u kajkavskoj književnosti jezik bio vanredno izrađen: s jedne se strane bogatstvom kajkavskih riječi, koje u „Diogenešu“ dolaze, može izraziti sve najsuptilnije nijanse duhovitih obrata pučke šaljivosti; s druge se strane tim riječnikom mogla iskonstruirati takova frazeologija latinske elegancije, da se njome mogu izraziti i najkompliciranije misli. Ukratko – a ja sam uvjeren, da u tome ne pretjerujem – kajkavci su imali ono što mi još danas nemamo, pravi književni jezik. Taj jezik nije bila mehanička fotografija jedinog dijalekta, nego podatni materijal za izražavanje i najapstraktnijih predodžaba, a da je pored toga uvijek bio u vezi sa živim jezikom. Eto, već je dakle s te vanredne jezične strane trebalo iznijeti tu kajkavsku komediju, punu slatkoga govornog čara.

Brezovački je pun komičnih scena, koje su apsolutne teatarske, ma da nisu u vezi s glavnom radnjom. Ta je radnja, kopija nepoznatog njemačkog uzora uostalom, Brezovačkom samo prilika, da prospe bogatstvo svoga komičnog genija u malim veselim epizodama; i ja držim, da su te epizode, koje vriju proposnom radosti, sigurno njegova vlastita invencija, jer su toliko horvacke, kajkavske, zagrebačke po svom karakteru, da o tom ne može biti sumnje. Te satiričke scene nigdje nisu žučljive, svuda je humor prožet blagom dobrotom, našom plavom zagorskom dobrotom, iako je samoj komediji glavni onoj stari motiv koga nijemci nazivaju „der gerprellte Preller“, i koji se često vraća u sličnim komadima još onima od Kasperl-teatra i Commedia dell arte, blaga jedna dobrota, koja sve suprotnosti hoće da izgladi u miru božjem.
Branko Gavella (iz Kazališnog lista, 1925.)

U jednoj gostionici, pod istim krovom žive dva gospodina, Ferdinand i Hermenegild, zapravo dvojica izgubljene braće. Davno se razdvojivši i živeći sada pod drugim imenima, ne znaju jedan za drugoga. Obojicu ih služi isti sluga, Diogeneš...
Radnja komedije započinje povratkom Diogeneša s pošte i njegovim razgovorima sa svojim gospodarima. Bogati se Hermenegild puno dopisuje nadajući se kakvoj vijesti o izgubljenom bratu. Iz Diogenešova razgovora s Ferdinandom saznajemo da je ovaj osiromašio, ali da si prije svega predbacuje odnos prema sinu iz prvog braka, kojeg je dao na odgoj nekom čovjeku s kojim je zbog nemara izgubio svaku vezu. Utjeha bi mu bila kada bi barem nešto saznao o izgubljenom bratu. U krčmu navrati i velikaš Svetloglas, kraljevski savjetnik, koji u razgovoru Diogenešu prigovara što služi dva gospodara, a vjerojatno nijednog pošteno, na sto mu Diogeneš vješto dokazuje kako je manje zlo da jedan sluga služi dva gospodara nego kada netko ubire visoka primanja za više službi koje za njega obavljaju drugi činovnici. I nadzornika Sebirada, jednog od prolaznih gostiju, Diogeneš vješto navede da sam potvrdi kako je imetak stekao potkradajući gospodara. Konobar Medobuz savjetuje Hermenegilda da brata traži putem oglasa u novinama... – samo su isječci iz ovog bisera hrvatske komediografske ostavštine starih pisaca...
...Djelo iznimne umjetničke vrijednosti...

IZ KRITIKE:
Zlatko Vitez u slavljeničkoj se dvostrukoj histrionskoj godišnjici, obilježavanju četrdeset godina Glumačke družine Histrion i trideset godina Histrionskoga ljeta, odlučio na Opatovini na otvaranju Histrionskoga ljeta redateljski postaviti jedno od svojih omiljenih hrvatskih kajkavskih djela, komediju Diogeneš Tituša Brezovačkog. Pri tom je opravdano dao priliku vjernom histrionskom glumcu Ronaldu Žlaburu da zablista u naslovnoj ulozi Diogeneša nakon Mladena Šermenta, Žarka Potočnjaka i Franje Kuhara, u četvrtoj i od prethodnih potpuno drukčijoj režiji Zlatka Viteza.

Uz to se u najavi predstave zagrebački histrioni pozivaju na riječi Branka Gavelle iz 1925. koji tvrdi da je Diogeneš najbolja komedija Brezovačkog, „snažnija i sočnija od Grabancijaša dijaka“.

Vitez gradi režiju upravo iz omiljena mu izraza, koji nerijetko naziva kajkavskim jezikom: bogatstvo kajkavskih riječi rabi za razradu bogate glumačke komike, razrađene u najsitnijoj mimičkoj i gestualnoj nijansi, koje iznimno dikcijski čisto, kajkavski toplo i gotovo besprijekorno izgovaraju gotovo svi članovi predana i vjerna histrionskog ansambla. Pučkom glumačkom izrazu redatelj Vitez dodaje preciznu misao i iznimno simetričnu i točnu mizanscenu, koja zrcalno, u prostornom smislu, odzrcaljuje frazeologiju „latinske elegancije“ Brezovačkog, koja može izraziti „najkompliciranije misli“. Čini se da Vitez ovaj put redateljsku koncepciju utemeljuje na sidrištu misli i rečenice „Domovina spi“, spajajući vrijeme Tituša Brezovačkoga i naše vrijeme nizom asocijacija i analogija dosljedno i stalno, od najmanje tekstualne jedinice do najveće scenske kocke, pokazujući da „pravi književni jezik“ kajkavaca, kako navodi Branko Gavella, nije „bila mehanička fotografija jedinog dijalekta, nego podatni materijal za izražavanje i najapstraktnijih predodžaba, a da je pored toga uvijek bio u vezi sa živim jezikom.“

Histrionska glumačka družina na Opatovini zaista je uspjela iznijeti tu kajkavsku komediju, „punu slatkoga govornog čara“, prije svega iznimno jasnim, čistim, glasnim i artikuliranim izvođenjem kajkavskoga jezika u furioznom tempu izmjene situacija, prizora, raspoloženja, karaktera i tipova.

Histrionska je premijera plastična i dinamična, maštovita i dosta inovativna preslika Gavelline interpretacije Brezovačkog. Vitezova je satirična žica, doduše, ipak malo jetkija i jača, a u tekst redatelj umeće asocijacije na suvremene nam hrvatske prilike i neprilike, dodirujući se i suvremenih kazališnih događaja i nedogađaja, s izravnim rekvizitarijem i aparte i dijaloškim govorom, a najviše od svega metonimijsko-sinegdohalnim misaonim proširenjem priče o životu Ferdinanda i Hermenegilda, dvojice izgubljene braće, u gostionici pod istim krovom, a koje traži isti sluga, Diogeneš.

Iznimnoj glumačkoj izvedbi Ronalda Žlabura pridružuju se sjajni Davor Svedružić, u ulozi konobara i savjetnika Medobuza, majstor svih dijalekata, uključujući i kajkavski, dikcije i snažne glumačke osobnosti, pune energije i stalnih prevrata, i odlični Željko Duvnjak, koji razrađuje ulogu bogatoga brata Hermenegilda Miribula, koji traži izgubljenoga brata Ferdinanda Burimila (Adam Končić). Dobar je Vitezov potez angažiranje mlade Erne Rudnički, koja se u muškom Tituševu svijetu izvrsno snalazi kao Zmeknirep, osvajajući scenu izraženom dinamikom pokreta, dobrim pjevanjem i govorenjem. Sjajne su i potpuno histrionskoj glumi posvećene Dinka Vuković, sa smislom za komičarski geg i pokret gotovo u maniri plesnoga teatra, i glumački, pjevački i plesački izvrsna Ana Majhenić, zahvaljujući kojoj glumačka družina postiže izvrstan scenski pokret jer je „tancanje skup složila“.

Uz glumačke histrionske dionice dobre su i glazbene i pjevačke, a skladu glazbe i govora pridonijeli su i Marija Borić, Slobodan Milovanović, Žarko Savić i Oliver Belošević. Kostimi Elvire Ulip dobro su pogođeni, krojem, bojom i karakterom, a scena Miljenka Sekulića usuglašava kajkavske hrvatske fasade nekad i sad.

Dok „domovina spi“, publika s glumcima aktualizira položaj služenja dvama gospodarima.

Mira Muhoberac, Vijenac, srpanj 2015.