Ploveće kazalište


Prije 40 ljeta, točnije 11. srpnja 1975., GD Histrion zaplovila je bracerom Ljubomanom u svoju kazališnu i inu avanturu. Prva postaja nam je Valun, lijepo malo mjesto na otoku Cresu, upisano u našu povijest spomenikom glagoljaštva -Valunskom pločom. Znakovit početak!

Odavno sam bio inficiran o drukčijem kazališnom zajedništvu, o glumačkoj družini u kojoj glavnu riječ vode glumci. moji istomišljenici i ja sanjali smo drukčije kazališno zajedništvo i ostvarili smo ga na svoj način. Danas, nakon tolikih godina preplovljenih milja, prevaljenih kilometara i tisuća odigranih predstava postavljam si ono čuveno pitanje viteza Tobije iz Shakespeareova Na sveta tri kralja: “Pourquoi, dragi Viteže? Zašto?”

Prije svega zato što smo kazalište htjeli približiti svojim sunarodnjacima izvan kazališnih središta, u malim mjestima, u kojima, poput Valuna, drijem hrvatska kulturan povijest. Htjeli smo u njihovim stanovnicima probuditi zanimanje za kazališnu umjetnost, za kulturu kao obilježje hrvatskog duha, za hrvatske pisce, klasike i suvremene, za glumce, slikare, glazbenike.. Pamtim mnogo toga, mogao bih ispričati mnoštvo anegdota, ali za mene je najvažnije bilo iskustvo o prvom susretu gledatelja s kazalištem. Ostvarujući ideju o putujućem kazalištu, ostvarivali smo ne samo zajedništvo kazalištaraca nego i zajedništvo s publikom. Možda zvuči patetično, ali bilo je mnogo potvrda o jedinstvenosti toga susreta na terenu gledatelja, gdje je i teren i publika znala biti do tada netaknuta kazalištem. Da, pamtim i da smo prvih 10 godina sve radili bez novčane naknade, a poslovi su bili i oni najteži, nosački. To je također jedinstveno iskustvo, danas nezamislivo.

Zlatko Vitez

 

Riječi Dubravka Jelačića Bužimskog iz monografije HISTRION ili autobiografija glumca o plovećem kazalištu:

 

(...) “Ne znam tko je jednom to vrijeme nazvao “herojskom fazom” Histriona, ali teško mi je odagnati sjetu dok klizim kroz slike sjećanja kojima se redaju predstave po brojnim jadranskim otocima. Od Cresa, Unija, Malog Lošinja, Silbe, Ista, Molata i Dugog otoka do Zlarina, Velikog i Malog Iža, Šolte, Brača, Hvara i Visa. A ta je slika poput putopisne matrice u većini slučajeva izgledala ovako: scenografiju, bačve, drveni plato, reflektore, kabele i kostime iznijeli bismo na mali popločeni trg i mještani bi posjedali na tronošce i klupe. Nije bilo nervoze koja obično prati prvi susret s publikom. Kad bi pogasili svjetla, oni bi zdušno zapljeskali i tihim mjestom je odzvanjalo. Bila je to ujedno i najveća nagrada jer naše su predstave bile besplatne i samo šešir na kraju, kao i šešir davnih histriona što su lutali naokolo noseći kazališnu svečanost, bilo je mjesto gdje se mogao ubaciti dobrovoljni prilog. Pisao sam svoj dnevnik u noćnim satima na maloj pisaćoj mašini, u utrobi broda, nastojeći da njezin zvuk ne poremeti san zaspale glumačke družine. A mogla je to biti i potopljena družina jer osim glumačkih bilo je i pomorskih uzbuđenja.

Ali čemu sav taj trud?- pitali su neki namjernici. Za koga sve te rečenice iz promuklih grla glumaca? Onda, kao i danas znali smo odgovor. Za one zadivljene, prijateljske, kritične, ali i dobronamjerne ljude koji su se tiskali oko naših bačvi i reflektora. Za one koji su se iskreno radovali i do kojih je dopirala ljepota predstave. Pa ako smo nekome tada sličili na ludog španjolskog viteza koji kopljem juriša prema vjetrenjačama, sebi smo više nalikovali na alkara na dobrom konju.” (…)

 

Osim Dubravka Jelačića Bužimskog i Boris Senker je opisao ploveće kazalište:

 

(…) “Nepatvoreno i neponovljivo iskustvo susreta putujuće, odnosno ploveće, (p)lutajuće glumačke družine s publikom koja joj se nije nadala, ali ju je tim srdačnije prihvaćala, podijelio sam s Histrionima na sljedećoj postaji, na otoku Prviću, 5.kolovoza 1975. Bio je to sjajan primjer uklapanja kazališne predstave u, recimo tako, širu izvedbenu aktivnost, odnosno uklapanja dramskog teksta i njegova uprizorenja u scenarij i realizaciju nešto složenijega umjetničkog i kulturnog, a istodobno i posebnoga društvenog događaja.

Događaj je u takvim mjestima počinjao prijepodnevnim pristajanjem Ljubomana  uz rivu. (Plovilo se uglavnom noću, nakon odigrane predstave, ili u ranim jutarnjim satima dok su umjetnici još čvrsto spavali, dijelom u štivi Ljubomana, a dijelom, onim mlađim dijelom, na njegovoj palubi.) Šarene zastavice na užadi, Podravkin pijevac na jedru, groteskne Biafrine skulpture umjesto kašeta s ribom na palubi i cijela nesvakidašnja posada te nesvakidašnje lađe, svojevrsnoga broda čudaka,  sve je to bez najave prodiralo u svakodnevicu maloga mista, presijecalo uobičajene tokove života u sumornim 70-tim godinama izazivalo i neizbježnu sumnjičavost popraćenu gdjekad i izgovorenim pitanjima: “Tko su ovi?”, i onoga još sumnjičavijeg, pa i zloćudnijeg: “Tko iza njih stoji?” - i postajalo središte prema kojemu se usmjeravala pozornost domaćina. Tako se već u tim jutarnjim satima uspostavljao uobičajeni odnos između izvođača i publike. Gledalo se otvoreno, ili iz prikrajka, kroz škure, ali gledalo se, a na palubi i po rivi ponašalo se naoko prirodno i neformalno, ali se već diskretno glumilo. Odmah su se međutim, uspostavljale i izravne veze s domaćinima. Glas se o glumcima i predstavi širio pa kad je družina polijepila plakate po oglasnim mjestima, oni su bili puka dekoracija jer su ionako svi već sve znali.

Uspjeh predstave na prvim je plovidbama i u prvim predstavama po gornjogradskim dvorištima u zagrebu značio ne samo buran pljesak nego i pun šešir. Da, ulaznina se nije naplaćivala - s kojim bi je pravom, uostalom, glumci što su se sami pozvali u goste svojim domaćinima na njihovu trgu još i naplaćivali - nego su se skupljali dobrovoljni prilozi, odnosno, kako se u doba poluprofesionalnih putujućih družina Protića, Ćirića i drugih govorilo, milodari. Nakon toga slijedi uobičajeni razlaz, uobičajeno hlađenje i glumaca i gledatelja od predstave. Mještani se vraćaju svojim poslovima i razonodama, poneki prijatelj ili znanac pomaže histrionima pri rastavljanju pozornice i njezinu vraćanju na palubu Ljubomana gdje barba čeka sa srdelama na gradeli i plavcem. Vraćaju se i skulpture Biafrine. ( I vraćaju se, valja reći u prilog domaćinima i njihovoj kulturi, netaknute.) Razgovara se o predstavi, kakva je bila ona kakav pak publika. Bužimski piše dnevnik. Ljuboman će, dok glumci još spavaju, zaploviti prema sljedećoj postaji, a ova ostaje za histrionima. Njihov trag ostaje trajno u njoj, kao i, nadati se njezin u njima.“ (…)